POSTITI I MOLITI
Poput mudrih djevica iz Evan�elja i mi �ekamo zaru�nikov dolazak trude�i se sa�uvati zapaljene svoje svjetiljke. Rije� nam je Bo�ja ulje i pomo� u na�em o�ekivanju. Jer zaru�nik nije vi�e ovdje a mi imamo tek njegovo obe�anje da �e do�i. Kada? Nitko toga ne zna.
Ta odsutnost Isusova i na�a ustrajnost u o�ekivanju Njegova dolaska izra�ava se na jo� jedan na�in u na�em �ivotu: »Tada pristupi�e k njemu Ivanovi u�enici govore�i: »Za�to mi i farizeji postimo, a u�enici tvoji ne poste? Nato im Isus re�e: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaru�nik? Do�i �e ve� dani kad �e im se ugrabiti zaru�nik, i tada �e postiti« (Mt 9,14-15). Kr��anski je post, dakle, znak da Isus dolazi i da je velika ku�nja, koja ima prethoditi kraju vremena, ve� pred vratima. Post je, kako se �ini, igrao sli�nu ulogu u Isusovu �ivotu. U samo�i pustinje, pred njegovo javno djelovanje, velika Isusova ku�nja bija�e spojena s postom u napastima, u toj pravoj borbi prsa o prsa s �avlom kojega je pobijedio (Lk 4,14) snagom Duha Svetoga koji ga je i odveo u pustinju (Mt 4,1).
Isus je pobijedio u toj borbi naoru�an jedino rije�ima Pisma koje je odapinjao poput strjelica na prijedloge napasnika, potpuno sam u pustinji, poste�i i bdiju�i na tom negostoljubivom mjestu kakvo je redovito odabirao za svoju molitvu pred Ocem. Samo�a, post i bdjenje nad Rije�ju bili su za Njega �kola u kojoj je kao �ovjek u ovom svijetu nau�io moliti. Stoga je naravno da i na� post ima neke sveze s molitvom, a ujedno jedno i drugo opet s ku�njom i borbom protiv �avla. Jedna veoma stara varijanta evan�eoskog teksta to pobli�e pokazuje: »Ovaj se rod ni�im drugim ne mo�e izgonili osim molitvom i postom« (Mk 9,29). Sve kad ta varijanta ne bi pripadala prvotnom tekstu, ona izra�ava veoma staro mi�ljenje tradicije koja se oslanja na Isusov primjer.
Post mora biti potpuno prihva�en u duhovnom dinamizmu kako bi donio ploda, a kad se radi o plodu molitve, onda je to mogu�e samo po Duhu Svetom. Kr��anski post nije neka vrsta dijete u korist fizi�ke i psihi�ke ravnote�e. To bi bilo nedostatno. Tjelesna glad treba da nas neposredno usmjeri prema jednoj drugoj gladi: gladi za Bogom. Tjelesna i duhovna glad skladno se povezuju u postu �ivljenom u Duhu Svetom i tako mogu postati tehnikom molitve. Jer onaj tko posti mora u svome tijelu iskusiti da �ovjek ne �ivi samo o kruhu nego o svakoj rije�i koja izlazi iz Bo�jih usta. Izak Sirac pripovijeda nam �udnu ali zna�ajnu anegdotu. Neki monah ima�e obi�aj da blaguje samo dva puta tjedno. Ostale dane provodio bi u potpunom postu.
No, zamijetio je da mu post postaje gotovo nemogu� na samu pomisao da �e morati prekinuti molitvu i �utnju tijekom dana. Post koji nije od samoga po�etka mogao ra�unati na neprekidnu molitvu, postajao bi tako fizi�ki nemogu�.
Prema istom autoru neki drugi monah iskusio je ne�to sli�na, samo u obratnom smislu, �im bi ustrajao u samo�i i molitvi, bilo bi mu nemogu�e jesti. Morao bi se na jelo prisiljavati i ne bi mu to uvijek uspijevalo, »jer bija�e u neprestanom slobodnom i nesmetanom razgovoru s Bogom, bez i najmanjeg napora«. Post, dakle, normalno prerasta u molitvu, a molitva neizbje�no vodi k spontanoj uzdr�ljivosti u jelu i pilu. Ovdje se ponovno susre�emo sa srcem i tijelom u njihovu plodnom me�usobnom djelovanju.
Kako je to mogu�e? Prije nego post prije�e u molitvu i ne mo�e vi�e opstati bez molitve, on treba da izdubi u ljudskom srcu jo� jednu novu dimenziju. Post poga�a �ovjeka u jednom od naj�ivotnijih ritmova: dvostrukom ritmu hrane koji se o�ituje naizmjeni�no i kao potreba i kao u�itak. Od prvih trenutaka svoga bivovanja izvan maj�ina krila, ljudsko je bi�e strukturirano slijedom tih dvaju momenata. Tako ono mo�e ostati na �ivotu i postupno zauzeti svoj stav prema stvarima koje ga okru�uju. Novoro�en�e je ili gladno ili sito. Potreba i zadovoljenje, glad i sitost s njihovim zna�ajkama trpljenja i ugode, neprekidno se izmjenjuju.
�to se vi�e odrastao �ovjek razvija prema dubinama svoga bi�a, to dublja postaje njegova potreba i to je manje mo�e zasititi materijalnom hranom koja mu se pru�a. Dolazi dan kad se u njemu ra�a glad i �e� za Bogom i, nadvladav�i hranu zemaljsku, utiskuje se u njegovo tijelo. »Kao �to ko�uta �udi za izvor-vodom, tako du�a moja �ezne Bo�e, za tobom. �edna mi je du�a Boga, Boga �ivoga!« (Ps 5,2; usp 63,2). Od toga �asa jedino nam Isus mo�e potpuno uta�iti ovu �e�u: »Ako je tko �edan, neka do�e k meni, neka pije...« Time je htio nazna�iti Duha kojega su imali primiti (Iv 7,37-39).
Post zasjeca duboko u �ovjeka. On ga �ak ranjava iako mu ne �kodi samo ako se tjelesna uzdr�ljivost upravlja vjerno prema jednoj duhovnoj i dubljoj uzdr�ljivosti koja ga, pravo govore�i, stoji jo� mnogo vi�e: odsutnost Isusa Zaru�nika. Odre�i se tjelesne hrane zna�i da �elimo izraziti �ak i tijelom svoju glad za novim svijetom i za Isusom, kruhom koji je za nas s neba si�ao (Iv 6,33).
Kad se post �ivi u takvoj perspektivi, tada on pokre�e u nutrini �ovjeka jedan proces duhovnog sazrijevanja, po kojem polagano ali sigurno �ovjek biva privu�en novoj stvarnosti svoga bitka, prema svom bi�u u Duhu Svetom. Primijetimo usput da i zna�enje i snaga euharistijskog posta proistje�e iz istog procesa.
Napetost stvorena postom uklanja se tek sakramentalnom pri�e��u s Isusom kao �to se izvan pri�esti ona smiruje samo u intimnoj molitvi s Isusom. Tako molitva i post djeluju dubinski na psiholo�ki razvoj �ovjeka. Jer oni djeluju do neke mjere i na i��ezavanje tragova grijeha u njemu. I psiholo�ka potreba, kako god bila slijepa i �esto te�ko optere�ena stra��u, tu se dubinski preobra�ava. Nije dovoljno, uistinu, da na duhovnom planu postom sublimiramo potrebu za tjelesnom hranom. Jer postoji i duhovna pro�drljivost, isto tako egocentri�na kao i ona prva, koja isto tako ko�i slobodu djelovanja milosti u nama. Naprotiv, post zahtijeva mnogo vi�e. Radi se o tome da se odreknemo svake sebi�nosti i da preobrazimo svaku potrebu, kakva god ona bila, u �elju za Drugim, strpljivu i punu pa�nje: jer samo Drugi u svojoj potpunoj drugotnosti mo�e nam se darovati slobodno i bez prisile. Na�a potreba za Bogom, manje ili vi�e ohola, koja bi �eljela Boga okovati u na�e kaprice, preobra�ava se molitvom i postom u otvorenost prema Njemu, poniznu i punu o�ekivanja. Mi ne mo�emo druga�ije zazivati Boga osim iz dubina, i nikada ne�emo mo�i staviti na Njega ruku (Ps 130,2).
Stvarno je nemogu�e uhvatiti Boga kao �to dr�imo u ruci komad kruha. Ne mo�e se piti Duha kao �to pijemo �a�u vode. Da upotrijebimo psiholo�ki �argon, post i molitva mogu u nama proizvesti prijelaz od potrebe u �elju. To u govoru Biblije zna�i da se vi�e ne sladimo mlijekom koje se daje novoro�en�adi, nego da sada mo�emo tako�er uzimati �vr��u hranu Duha na koju imaju pravo oni koji su doprli do mjere uzrasta punine Kristove (usp. 1 Pt 2,2; Ef 4,13). Post i molitva su tada izraz jedne velike o�i��ene ljubavi - kako bi rekli oni u srednjem vijeku - koja se o�ituje u bezuvjetnoj predanosti i strpljivom o�ekivanju Bo�jih �udesa koja �e Bog spontano i slobodno izvesti u na�em �ivotu. Kako ka�e sv. Romuald u jednoj vrlo to�noj slici, �ovjek molitve je »kao pilence posve zadovoljno milo��u koju mu Bog daje (contentus de gratia Dei) i koje nema ni�ta za jelo ako mu mati - kvo�ka to jest milost (mater gratia!), ne da.« Kad je svaka nesvjesna potreba preobra�ena u �elju i Bog �e odgovoriti u svem svom milosr�u. Sloboda kojom nas obdaruje bez ikakve na�e zasluge, ali nad kojom ne�emo nikada imati vlasti: »Koga ja imam na nebu osim tebe? Kada sam s tobom ne veseli me zemlja.« (Ps 73,25).
Post tada postaje izvorom neizrecive radosti. Radost onoga koji blaguje samo iz Bo�je ruke. Dok nam bdjenje poma�e da kao nadi�emo vrijeme, post nam poma�e da si�emo duboko sve do nesvjesnih slojeva na�ega bi�a, ondje gdje se snagom Duha mo�emo suo�iti sa svim potrebama i strastima. U bdjenju �ovjek nalikuje an�elima koji dan i no� promatraju Bo�je lice.
Post nas stavlja u stanje �ivljenja u svom vlastitom bi�u, u stav duboke gladi cijelog stvorenja, gladi koja se ne mo�e zadovoljiti u tijelu, koju jedini Duh mo�e zadovoljiti. Jer Duh je onaj koji uvijek daje snagu i svrhovitost postu i molitvi, On koji usli�ava i jedno i drugo, bez mjere, preko svake potrebe i iznad svake �elje.
Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag
