"Molitva je razgovor s Bogom. Moliti zna�i hvaliti Boga. Moliti zna�i re�i Bogu da ga se ljubi. Moliti zna�i promatrati Boga. Moliti zna�i na Boga usmjeriti duh i srce. Moliti zna�i tra�iti od Boga opro�tenje. Moliti zna�i zazvati Boga upomo�. Moliti zna�i zamoliti Boga za svetost i za spasenje, za nas i za sve ljude" (Charles de Foucauld).

Otkako znamo za ljude i njihove religije, oni mole. Unato� svim problemima koji su s time povezani, mo�e se re�i kako molitva spada u �ovjekovu bit. Kad moli, �ovjek sam sebe promatra u Bo�jemu svjetlu i na taj na�in spoznaje tko je on i tko je Bog. Spoznaje svoju ograni�enost te istovremeno Bo�ju veli�inu, koja je u njegovoj dobrostivosti. �ovjek se ne mo�e osloboditi Bo�je privla�nosti. On je uvijek u potrazi za Bogom. To je izrazio sv. Augustin rije�ima koje su postale svjetskom klasikom: "Za sebe si nas stvorio Bo�e i nemirno je na�e srce dok se ne smiri u tebi" (Ispovijesti 1, 1). To biblijsko poimanje �ovjeka zasnovano je na �injenici da je on stvorenje, da je stvoren. On od Boga dolazi pa stoga u sebi nosi �e�nju za Bogom koji ga je pozvao na postojanje, na �ivot. To je onaj posljednji razlog za�to mi ljudi molimo.

U Psalmima se ka�e: "U ustima djece i dojen�adi hvalu si pripravio" (Ps 8, 3). Molitva u osnovi nije komplicirani postupak. Ona dolazi iz neposrednosti srca. Ona je �ovjekov odgovor na Bo�ju objavu samoga sebe. Biblija opisuje taj temeljni �in molitve. Pred uzvi�eno��u i ljepotom Bo�jega stvorenja �ovjek odjednom zastane i iz njega se prolomi uzvik: "Gospodine, Bo�e moj, silno si velik!" (Ps 104, 1). To se mo�e nazvati molitvom �ivota.

Molitva u Bibliji

�to je molitva, to najbolje saznajemo iz Biblije. U njoj posvuda susre�emo ljude koji mole. Tu dobivamo svjedo�anstva i primjere kako bismo i sami trebali moliti. Jer dobro je po�i u �kolu molitve. S "nevoljom i blagoslovom molitve" (Karl Rahner) nismo sami. Tijekom �itave Bo�je povijesti s ljudima nailazimo na molitelje i moliteljice koji nam poma�u i koji nas uvode u molitvu.

Na prvome je mjestu Abraham, praotac na�e vjere (usp. Rim 4, 17). On je ujedno istaknuti lik i uzor molitve u Starome zavjetu. Njemu se Bog objavljuje, a Abraham mu daje �ivotni odgovor tako �to ga slu�a. To je pralik molitve. Abraham je "podigao �rtvenim Gospodinu i zazvao ime Gospodnje", ka�e se (Post 12, 8). Tu jo� uvijek ne nalazimo molitvu, nego tek priznavanje Boga kao Boga: Ti, koji si Bog! Na Bo�je je obe�anje Abraham odgovorio vjerom. Tako se razvija �ivi dijalog, razgovor izme�u Boga i Abrahama te kona�no dolazi do saveza u kojemu se Bog obvezuje na ljubav prema Abrahamu i njegovome potomstvu, izraelskome narodu.

Abrahamov nam lik tako�er poma�e shvatiti �to je pro�nja. Ona je molitva za druge, a izlazi iz srca koje suosje�a. Pro�nja je odva�ni istup za druge u te�kim okolnostima, pri �emu molitelj ne �tedi ni samoga sebe (usp. Post 18, 22-33). Primjer savr�enog ostvarenja pro�nje dao nam je Isus Krist na kri�u. Na�e pro�nje, �elimo li ih shvatiti ozbiljno, tu trebaju tra�iti svoja mjerila.

Da je molitva te�ko probijanje do vjere, svjedo�i nam Abrahamova �rtva (Post 22, 1-19). Nasuprot Bo�jemu obe�anju - jer Bog je i sebe obvezao prema Abrahamu - stoji Abrahamova velika vjera. Te�ko je doku�iti zna�enje toga biblijskoga prizora. �eli li on mo�da re�i da �ovjek samo po �rtvi mo�e dosegnuti svoju stvarnu veli�inu?

Praotac Jakov pokazuje nam kako molitva mo�e biti i borba (Post 32, 23-33), iz koje �ovjek izlazi obilje�en, ali i blagoslovljen. "Ne�u te pustiti dok me ne blagoslovi�", govori Jakov Bogu. On "prisiljava" Boga da odr�i svoje obe�anje: "Dobro znaj: ja sam s tobom; �uvat �u te kamo god po�e� te �u te dovesti natrag u ovu zemlju" (Post 28, 15). Isus �e svojim u�enicima staviti na srce «kako valja svagda moliti i nikada ne sustati", jer «ne�e li Bog obraniti svoje izabrane koji dan i no� vape k njemu sve ako i odga�a stvar njihovu?" (Lk 18, 1. 7).

Mojsije je prvi posrednik izme�u Boga i izraelskog naroda te je u tom smislu slika samoga Isusa Krista. On - s kojim je Bog "razgovarao licem u lice, kao �to �ovjek govori s prijateljem" (Post 33, 11) -upravo se pokazao kao tvrdoglavi molitelj, pri �emu nije �tedio samoga sebe. Ne moli za sebe nego za narod koji je Bog odabrao te pri tom ide do same granice mogu�ega: "Narod onaj te�ak je grijeh po�inio napraviv�i sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti... Ako ne�e�, onda i mene izbri�i iz knjige koju si napisao" (Izl 32, 31-32).

Molitva proroka mo�e biti tu�aljka koja dolazi iz o�ajnoga srca (Jer 15, 10-21); mo�e biti priznanje krivnje u ime �itavoga naroda i molitva za opro�tenje (Dn 9, 4-19), no prije svega je pro�nja Bogu da po�tedi svoj narod koji je protiv njega sagrije�io (Am 7, 2. 5.).

David, kralj po Bo�jemu srcu, zahvaljuju�i svojim pjesmama proslavio se kao uzorni molitelj, ne samo u o�ima izraelskog naroda, nego i Crkve, sve do dana dana�njega. "U svakome svom djelu slavio je Svetog Svevi�njeg rije�ima hvale, pjevao je svim srcem svojim i ljubio Tvorca svoga" (Sir 47, 8).

Izvanredno svjedo�anstvo biblijske molitve su Psalmi, koji su kao cjelina preuzeti u molitvu Crkve. Ona u njima vidi nadahnutu knjigu molitve. Psaltir je zacijelo dobio svoj dana�nji oblik u vrijeme Ezre i Nehemije (V. do IV. st. prije Krista). Sadr�i 150 raznovrsnih pjesama, pri �emu su najvi�e zastupljene tu�aljke. Psaltiru nije tu�e ni�ta �to je ljudsko. Kao �to je slu�aj u �idovstvu, on je i u novozavjetnome Bo�jemu narodu dobio status velike knjige molitve, kako u bogoslu�ju tako i u molitvi pojedinca. U njemu, osim toga, najjasnije dolazi do izra�aja zajedni�ka bogata duhovna ba�tina �idovstva i kr��anstva.

Kori�tenje Psalama u Crkvi dovelo je do njihove kristijanizacije, �to zna�i da ih se �ita i razumije u svjetlu doga�aja Isusa Krista.

Kako bismo mogli govoriti o biblijskoj molitvi a da ne progovorimo i o "anavim", o Bo�jim siromasima i malenima? To su nebrojene osobe koje "svoju nadu posve pola�u u Boga", kao �to �e kasnije re�i Benediktovo Pravilo (RB 4, 41). Lijepo se u evan�elju opisuje unutarnji stav tih ljudi kad se za jednoga od njih, za starca �imuna, ka�e da je "i��ekivao Utjehu Izraelovu" (Lk 2, 25). Ti priprosti, pobo�ni molitelji, �iji je molitvenik tako�er bio Psaltir, mjerodavno su doprinijeli tome da je biblijska molitva postala duboko osobna stvar.

Isus kao molitelj

Isus, Sin Bo�ji koji je postao �ovjekom, u svojemu je domu u Nazaretu �itao Toru te je nau�io moliti, od svoje majke Marije i poo�ima Josipa, potom u nazaretskoj sinagogi i jeruzalemskom hramu. No na pravi izvor njegovog molitvenog �ivota ukazao je rije�ima: "Niste li znali da mi je biti u onome �to je Oca mojega?" (Lk 2, 49). Njegov odnos prema Ocu na nebesima jest otajstvo u kojemu i nama daje sudjelovati. Doista, naziva ga "mojim Ocem" i "va�im Ocem" (Iv 20, 17).

Evan�elja izvje��uju, osobito Luka, kako se Isusovo djelovanje te njegova muka, smrti i uskrsnu�e mogu razumjeti samo ako se ima na umu njegova intimna molitva Ocu. Naziva ga "Abba - O�e", a time izra�ava kako je Otac uvijek s njime.

Isus se naj�e��e moli Ocu no�u i u potpunoj samo�i (Mk 1, 35; Lk 5, 16; 6, 12). U Gecemanskome se vrtu u molitvi prepu�ta volji O�evoj (Lk 22, 42). Njegove posljednje rije�i na kri�u tako�er su molitva.

Isus nas u�i moliti

Na� logi�ni odgovor na jedinstveni zna�aj Isusove molitve sadr�an je u molbi u�enika: "U�itelju, nau�i nas moliti" (Lk 10, 1). U O�ena�u, "na �ijoj visini uvijek moramo ostati" (papa Ivan XXIII.), Krist nas u�i da Boga zovemo "na�im" Ocem, �to zna�i da u na�emu srcu Bog uvijek mora �ivjeti kao - Otac.

Brojni su Isusovi zahtjevi i poticaji da molimo. Smijemo moliti i trebamo moliti. U punoj slobodi smijemo zamoliti Boga za sve �to nam je potrebno, pri �emu posljednje mjerilo ima biti Bo�ja volja (usp. Mt 6, 10; 26, 39). Tako molitva uklju�uje obra�enje na�ega srca te postaje izri�ajem na�e djetinje vjere.

Crkva moli

Kao �to je molio njezin Gospodin, i kao �to joj je nalo�io �initi, tako moli i Crkva. Mo�e se re�i kako ona nastavlja Kristovu molitvu u i��ekivanju njegovoga ponovnog dolaska. Isusova zajednica nadovezala se na �ivu molitvenu tradiciju �idovskoga naroda, koja je poznavala vremena za molitvu tijekom dana. No upu�ena djelovanjem Duha Svetoga, Crkva se u svojoj molitvu uvijek prisje�a Kristovog otajstva u koje ju Kristov Duh sve dublje upu�uje (usp. Iv 16, 13s). To otajstvo pro�ima njezinu molitvu te ju izgra�uje kao kr��ansku zajednicu. «Kad Crkva moli i pjeva», tada je - ona to vjeruje - u njezinoj sredini prisutan sam Gospodin (Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o liturgiji "Sacrosanctum Concilium" 7).

Ono o �emu su izvijestila Djela apostolska - "Svi oni bijahu jednodu�no postojani u molitvi sa �enama, i Marijom, majkom Isusovom, i bra�om njegovom"; "Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedni�tvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 1, 14; 2, 42) - razvilo se u molitvenu prasku kr��anskih zajednica. Liturgija dnevnih �asova, odnosno �asoslov, u kojemu se hvali Boga za spasenje po Kristu te se uzajamno ja�a u vjeri, izvorno je bila zada�a svakog kr��anina. �elja liturgijskih reformi Drugog vatikanskog koncila da se za �asoslov ponovo prona�e mjesto u svakodnevnom �ivotu svih vjernika jo� uvijek nije ispunjena. Novome �asoslovu Crkve, koji je namijenjen zajedni�koj liturgiji dnevnih �asova i njihovu moljenju u zajednicama, zacijelo je potreban dodatak koji �e zadovoljavati odre�ene potrebe s ciljem da se molitveni �asovi Crkve mogu prakticirati u svakodnevnom kr��anskom �ivotu. Odlu�nost da se to napravi zamjetna je na mnogim mjestima, ponegdje (primjerice u zemljama njema�kog govornog podru�ja) �ak i u ekumenskoj perspektivi. Nadu u to hrani i njegovanje bogoslu�ja �asova u evangeli�kim zajednicama.

Liturgija dnevnih �asova temelj je benediktinske, odnosno mona�ke tradicije. Za sv. Benedikta zajedni�ko bogoslu�je jest sredi�te svekolikog �ivota u samostanu. Poznato je njegovo na�elo: "Ni�ta se ne smije pretpostaviti bogoslu�ju" (RB 43, 3). Ako se ta zapovijed usporedi s jednom drugom: "Neka ti ni�ta ne bude pre�e od ljubavi prema Kristu" (RB 4, 21), tada se shva�a da bogoslu�je ima toliku vrijednost zato �to molitelji u njemu, spominju�i se Kristovog djela otkupljenja, doista susre�u Gospodina. Veliko zna�enje kod Benedikta ima i molitveno �itanje Svetoga Pisma. Njegovo svekoliko djelovanje na molitveni �ivot kr��anina izvanredno je sa�eo jedan benediktinac: "Razgovarati s Bogom mo�e� nau�iti samo ako slu�a� kako ti Bog govori" (o. Raphael Hombach). Benediktinski triptih, molitva - �itanje - rad, koji su stolje�ima nastojali ostvariti monasi, bio je presudan za razvoj kr��anskoga Zapada. Nema sumnje da i danas mo�e biti od pomo�i.

o. Benedikt M�ntnich OSB,

opat opatije Maria Laach