Glagoli "slu�ati i "poslu�ati" u smislu "pokoriti se"," u�initi ono �to se od nas zahtijeva", srodni su. "Slu�ati" neku drugu osobu podrazumijeva na�u spremnost "pokoriti se", u�initi ono �to ona od nas zahtijeva. Znamo, me�utim, da "slu�anje" nema uvijek za posljedicu i "poslu�nost". Najbla�e re�eno, �esto na rije�i druge osobe ne reagiramo onako kako je ona to o�ekivala i �eljela. S druge strane, ako tu osobu slu�amo "srcem" posve sigurno �e porasti na�a spremnost da je i "poslu�amo".

Kad smo u takvu raspolo�enju slu�anja srcem", �esto smo raspo?lo�eni u�initi ne samo ono �to ta osoba od nas tra�i, nego i mnogo vi�e!

Promotrimo sada ovu istu dinamiku u vlastitom odnosu prema Bogu. On nam govori (na razli�ite na�ine). Mi �ujemo (opet na razli�ite na�ine, �esto �ak i ne prepoznaju�i daje On taj koji nam govori). Kako bilo da bilo, budu�i da je Rije� upu�ena srcu, kad god uistinu slu�amo, sigurno �emo po�eljeti u�initi �to god da On od nas zatra�i. Mnogi �e nas glasovi, naravno, poku�ati rastresti, no Njegova rije� ima svoje na�ine da takne dublje razine na�ega bi�a i mi Mu ponekad odgovaramo onom nesputanom "poslu�no��u bez otezanja!" (Pravilo, 5. pogl.). Kada se to dogodi, bolje re�eno: kada opazimo da se to dogo?dilo, mo�emo biti prili�no sigurni daje u tom trenutku na�e srce pohodio Duh Bo�ji koji je sama ljubav.

Bog nam progovara na mnogo na�ina, a �esto to �ini preko ljudi koji na neki na�in obilje�avaju na�e �ivote. Kad smo bili maleni Bog nam je najvjerojatnije preko na�ih roditelja govorio �to da �inimo. Odrastaju�i, to se doga�alo preko na�ih u�itelja, profe?sora, prijatelja, pa �ak su nam i slu�ajna poznanstva otkrivala mudrost koja nam je u to vrijeme bila potrebna. A i nakon toga bilo je u na�im �ivotima ljudi koji su na nas utjecali.

I mi smo tako pomalo nalik malim rijekama u koje se niz obron?ke planina spu�taju potoci, dok sva ta voda ne preraste u jednu veliku, sna�nu rijeku koja se naposljetku ulijeva u prostranstvo mora. Ova metafora, dodu�e, nije posve to�na, jer na�a rijeka mora hraniti i druge rijeke, isto onako kako je njoj potrebno da od drugih rijeka prima vodu! No ipak je to dobra slika jer pokazuje koliko napredak svakoga pojedinca ovisi o smirenoj pozadini razli�itih utjecaja u njegovom �ivotu.

Ponekada ta rijeka - slika nas i na�ega �ivota - ne mo�e te�i bez zadr�ke. Kad nai�emo na problem i shvatimo da je vrijeme da se donese neka odluka, trebamo se zaustaviti (poput rijeke stvoriti jezero!) kako bismo primili doprinose (pritoke s plani?ne!) onih ljudi koji su nam bliski u �ivotu. Prosvijetljeni onime �to su nam ti ljudi rekli bit �emo sposobniji razlu�iti �to nam je �initi i kako nam je nastaviti. I samo Pravilo u 3. poglavlju govori: "Sve �ini sa savjetom pa se poslije ne�e� pokajati."

Je li sv. Benedikt, koji je ovaj redak izabrao iz knjige o Sirahu (Sir 32,19), mo�da poznavao neke ljude koji ne bi bili uni�tili svoje �ivote da su prihvatili tu�i savjet? Mo�da jest. A mo�da i mi poznajemo takve ljude. U svakom slu�aju, tra�e�i i koriste�i svu mudrost koju mo�emo prikupiti (mudrost koja u temelju izvire odozgo) mo�emo izrasti u onu sna�nu, plemenitu rijeku koja se uspje�no nastavlja kretati prema vje�nome moru!