Isus je satima navije�tao Rije� i mno�tvo nikako nije odlazilo od njega. Svi ti ljudi do�o�e iz daleka i to samo radi njega. Ostavili su svoja naselja i do�li u pustinju. Ljudi, vi�ni barem minimumu komfora, sad su u pijesku i stijenju samo�e; a no� se spu�ta i sa sobom donosi strah; bez hrane i ikoga tko bi mno�tvu mogao pripremiti dovoljnu koli�inu jela.

Ono �to Isus u svemu tome zna, jest to da su svi oni do�li na to mjesto radi njega. Do�li su sa svojim bolesnicima, i on ih je izlije�io. Do�li su bez i�ega; sa svojim siroma�tvom, i sad su gladni. Sve svoje pouzdanje stavili su u njega. Ne�to ih je u njemu fasciniralo. Pogled na njega ih je zadivio, njihova srca tako�er, gotovo nezamjetljivo njihovom znanju; tko je on!? I tako, u tim trenutcima zanosa i �e�nje, nisu vi�e razmi�ljali ni procjenjivali gdje su i kamo odlaze. Krenuli su za njim, daleko od svojih prebivali�ta u tu samo�u pustinje.

Isusovi u�enici me�utim, nisu prestajali razmi�ljati i bivali su sve zabrinutiji. Imali su utisak da je sve to nerazborito. Trebalo je upozoriti Isusa da privla�i svoju pa�nju ne misle�i na posljedice koje �e uslijediti. Postoji velika opasnost da sav teret padne na njih, u�enike. Nemogu�e je i nema se �ime nahraniti ta masa ljudi, na tom mjestu i u �asu samog sutona. Name�e se jedino razborito rje�enje; otpustiti ljude u njihova sela gdje �e na�i hrane i smje�taj.

To je savr�eno legitiman na�in interpretacije tih okolnosti i situacije. Isus me�utim ne�e slijediti tu logiku. Jer situacija u kojoj se svi na�o�e vrlo je izvanredna, toliko znakovita, i postajala je sasvim transparentna. To je zacijelo situacija koju Bog vjekovima ponavlja svojem narodu, situacija u kojoj ne prestaju klijati uvijek novi izdanci �udesa bo�jih.

Ovdje je jo� jednom rije� o izlasku narodu koji ostavljaju sve jer ga po�uruje ljubav. Ulaze u pustinju u koju uranjaju i ostaju bez ikakvih provizija, rezervi i izvora. Pribli�avanjem no�i, postoji napast, sve napustiti, vratiti se natrag u vlastiti udobniji ambijent. Ali povrh svega postoji za�u�uju�i i zanosan dijalog izme�u Isusa i njegova naroda. Mno�tvo, o�arano i zaneseno Rije�ju, a Isus ganut i potresen jadom toga naroda. Jedni ganuti drugim, Isus i nasuprot masa naroda; dvije obale, prepu�tene drugom, na tom uzvi�enom mjestu dijaloga, uvjetovanog pustinjom. ""Stoga �u je, evo odvesti u pustinju , re�e Bog posredstvom prorok Ho�ea, i njenu progovorit" srcu."" (Ho� 2, 16)

�to je masa vi�e uranjala u samo�u, tim vi�e ju je samo�a obilje�avala, i �to joj je vi�e postajala sli�nom, tim vi�e je ona bivala ogoljena, li�ena svega, prepu�tena sebi samoj i svojem jadu, svedena na svoje siroma�tvo; tim vi�e je Bog bivao potresen tom masom i njezinom privr�eno��u, koju mu je nastavila iskazivati protiv svake nade. Njegova je ljubav bila izazvana, kao �to je to uvijek slu�aj, pa i unato� grijeha i nevjernosti svoje zaru�nice. I evo Isusa izazvana za �udo! Bog ne mo�e ne hraniti one koji su prihvatili da budu gladni zbog njega. I Bog ne mo�e, ne ispuniti sla��u svoje prisutnosti i zbilje one koji se samotno ukorijene u pustinju zbog njega. Svaki jad i o�aj je uzvi�eno mjesto njegova milosr�a. Svaka samo�a postaje hramom njegove prisutnosti.

Isus ni s nama ne postupa druga�ije nego kako je postupao s tom masom. On nas i danas za�u�uje i privla�i da ga prostodu�no i cjelovito slijedimo, do te mjere da riskiramo sve, �ak dotle, da se izgubimo u pustinji. On nas upravo ondje o�ekuje da u�ini �udo.

Bratski objed �to slavimo, jedno je od tih �uda koja Gospodin ne prestaje obnavljati, pred na�im o�ima. Pri tom on sam uzima kruh, izri�e blagoslov, lomi kruh i opet ga daje svojim u�enicima, svima Gladnima Bog. Kruh koji postaje njegovim tijelom; vino koje postaje njegovom krvlju, sigurna prisutnost Gospodina me�u nama. Svaki blaguje po mjeri vlastite gladi, i mjera radosti svakoga je prepuna. I opet, izvori �ivota proviru u srcu pustinje!

Antun Pe�ar, sve�enik